srijeda, 20.08.2008.
olimpijski
Mala je vjerojatnost da netko jos uvijek provjerava ovaj blog, a i svi ste na godisnjem. E ja nisam, ali sam danas malo besposlena. A i splet neobicnih okolnosti je rezultirao time da imam slije.
Od zadnjeg posta se mnostvo toga dogodilo, npr. noge mi vise ne smrde.
Dakle sto je sad najvaznija stvar na svijetu? Olimpijada! Ne znam jel' tako svugdje ali u Kini je. A ja sam u Kini. Napokon u odgovarajucoj vremenskoj zoni.Tako je mene ponio olimpijski duh pa sam prosle srijede otisla na nogomet misleci kako bi bilo lijepo da odgledam bar nesto olimpijsko.
80 000 dusa
Nogomet je jedino olimpijsko u Shanghaju. Krenula sam na Belgija - Novi Zeland, al kako su karte vezane (glupo!, zato su dvorane prazne) prvo sam s radoscu pratila napetu utakmicu Korea - Honduras. Pivo je bilo 5yuana, pa su 3 sata nogometa naprosto
proletila.
Dobar stadion, efikasno punjenje/praznjenje.
Potom sam otisla na jednu oprostajnu veselicu (postala sam profesionalac u tome) koja je rezultirala budjenjem u stanu kraj zeljeznickog kolodvora sto je pak rezultiralo kupnjom karte za Beijing za vikend.Onako vesela kako samo ja znam biti ujutro, na taste, cak nisam koristila salter s english speaking service. Naime naucila sam dane u tjednu na kineskom i hard/soft. Izmaglicaste misli moje nisu valjano procesuirale povratne informacije, tj jesu ali su bile jako kul, te sam sretna bila sto uhvatih zadnje karte - spori vlak, hard seat, 1500km, 13h sto se malo oduzilo, jel....
Subota ujutro - opet Beijing. Bila sam prije oko tocno (hihi) 5 mjeseci i vidljive su razlike.
Niknulo je nekoliko novih metro linija, x-ray na svakoj metro stanici, elektronske karte (nema vise teta koje cepaju onaj papiric socijalni), trava je zelenija (jeste li vi tamo culi za teoriju da su bojali travu da bude zelenija?), zatim Kinezi stoje u redovima, ima vise ograda i pravila kuda se smije a kuda ne, cuvari cuvaju jos neshvatljivija mjesta. Ima hrpa stranaca s akreditacijama oko vrata.
Promet je i dalje guzvast iako imaju par-nepar dane, al imaju i olimpijsku traku, pa ti dodje na isto.
Nasla sam se s K-em (kad sam ti ja samo slovo i ti ces meni bit!), osli u hrvatsku kucu, kupili karte za rukomet (onaj koji smo popusili), maznuli malo dimsija i prsuta. Mislim, dimsi su donili, a paski i sve one ostale delicije sirne?
Glavni olimpijski komplex je podijeljen u dva dijela i naravno da je rukomet u juznome a gnijezdo u sjevernom. Tako smo malo bauljali po juznome, pivo je opet bilo 5yuana.
Cesta koja dijeli sj i jug.
Mislim da je ovo rukometna dvorana. Nije da sam toliko zaboravna, nego postoje dvi iste, jedna nasuprot drugoj, pa se ne sican koju sam slikala.
Gofno.
Kako nema Hrvata po Kini, siroti sportasi gledaju jedni druge. Tako su vaterpolisti dosli na rukomet. Kasnije smo s tim divnim brkatim deckima zavrsili na pivu. Svi su se iscudjavali kako je netko svojevoljno odlucio zivjeti u Kini (ja). Kao argument za povratak jedan simpaticni gospodin mi je naveo janjetinu.
Kad smo K & ja malo ogladnili, narucili smo nesto za prigrist. Izmedju ostalog i crna jaja koja su prouzrocila sok i nevjericu. A jaja ko jaja, samo crna. Oni ne smiju to jest (sportasi), a rekli su da ne bi probali ni da smiju. Curice.
Momci su odgovorno otisli spavat u odredjeno vrijeme i zato su u ponedjeljak satrali Kineze.
Niko mi u uredu nije ni zucnuo cestitku, a znam da svi znaju. Cestitali su mi za srebro u pucanju, ko da sam ga ja osobno zasluzila.
U nedilju sam rjesila kulturno povijesni zaostatak - Temple of heaven. Mnogo sam ja vaznih civilizacijskih vrijednosti vidjela kroz izmaglicu vlastite neodgovornosti veceri prije. Eto i jos jedne. Naravno da je prekrasan i preogroman (kao 4 Zabranjena grada). Srela Srbe.
Slika je netipicna.
Nedilja navecer, opet u vlak, a srce mi se cepalo i silno mi se ostajalo. Al bas je bilo jako vazno da se u ponediljak pojavim na poslu. I jucer isto.
Imali smo zastavu s kineskim znakovljem. Znacenje je 'idemo Hrvatska'. To je K-jevo maslo. Ja nisam toliko domoljubna.
Ovih se pazite. To su volonteri u hrvatskoj kuci - znaju hrvatski. Uzasno smijesno. Inace, u Beijingu se moze studirat hrvatski, iako ne znam tko bi se odlucio na to. Sve mi mirise na nekakvu direktivu...
A i mogla bi se turisticka zajednica ili ko vec prestati igrati s ovim Markom Polom. Malo me je stid u svijetu da smo ga mi prigrlili zbog 1% sanse da je rodjen u onoj kuci u Korculi.
Naravno da nisam zapostavila arhitekturu. Skoknuli smo do Stevena Holla. Simpaticno.
I secer na kraju
