nedjelja, 21.08.2011.
Hit ljetna destinacija - Pyongyang!
Stari je narodni običaj da se ljeti uzme godišnji odmor i ode na plažu. U Kini se baš i ne njeguje ta tradicija. Na plažu se ide zimi, negdje gdje je tada ljeto, a ljeti se ide kući, gdje je vjerojatno također ljeto.
Ja sam pak čula da postoje lude ljetne zabave na splavovima po Taedongu, pa sam se zaputila u Sjevernu Koreju.
Suprotno uvriježenom mišljenju, tamo uopće nije komplicirano otputovati. Iz Kine. Samo treba imati kinesku vizu koja nije single entry, te se priključiti grupi veselih kineskih turista koji u velikom broju redovito pohode tu prijateljsku zemlju.
*kineski turist – Kreće se isključivo u grupi, jede u 1200 i 1800 makar padale sjekire, treba uvijek imati pristup vrućoj vodi, budi se u 0530, liježe u 2100, slika sve što može i smije, u vlaku igra karte te sa sobom uvijek nosi hranu za slučaj nužde. Iz ovog iskustva primijetila sam i da ne pomiče sat na lokalno vrijeme, nego zadrži kinesko.
Putovala sam sama, jer su potencijalni suputnici uglavnom bili nezainteresirani za tu destinaciju ili su išli kući ili su Amerikanci.
štaš tamo? (Južnokorejanka)
ajme, što te nije strah? (Hrvat)
why? (uglavnom)
a ne bi dušo možda radije u Južnu, kad ti se već ide u Koreju? (mama)
Dakle putovati se može samo ugrupljeno, i kad uplatite aranžman, pare vam tamo skoro ne trebaju. Nema birtija osim hotelske, nema slobodnog vremena za vrludanje po gradu, a jedini dućani u koje zađete su samo za strance i primaju samo strane valute. Grupa je dobila korejskog vodiča koja priča kineski, ja extra vodiča koji nabada engleski, a imali smo i jednog regularnog kineskog.
Kupila sam skoro sve suvenire koji se mogu kupiti, a to su – cigarete, boca odurnog alkoholnog pića, značka sa zastavom, korejski štapići za jelo, gadna lutkica u narodnoj nošnji, te par knjiga s interesantnim idejama. Preskočila sam samo slike i ginseng.
da sam kupila ginseng, te ga konzumirala, s 50 bi izgledala kao dijete, sa 60 kao tinejđer, doživila bih 120, muž 100, a krava 400... ovako cu uskoro navršiti 29, izgledam kao da imam 30, nemam muža ni krave
Prije puta sam bila upućena da ne smijem u zemlju unijeti mobitel, usb, mp3, mp4 i slične stvari, kao ni novine, pornografiju i materijale političkog sadržaja. To mi je jako teško palo, jer mi je hobi preobraćivati lokalno stanovništvo, tako sam u Laosu seljacima govorila da kupuju dionice Atlantske plovidbe umjesto kukuruza, a Hindusima u Indiji sam pričala o božanstvenom okusu goveđeg odreska.
Krenuli smo vlakom iz Dandonga, kineskog graničnog gradića kojeg od SK dijeli samo Yalu rijeka a spaja samo jedan most. Noću je korejska strana totalno mračna, dok je kineska opremljena outdoor disko rasvjetom. Teško mi je reći koliko treba do Pyongyanga jer smo odmah po prelasku mosta čekali drugi vlak, pa carinu, pa je drugi vlak povremeno zastajkivao uslijed nestanka struje. Na regularnim stanicama orile su se borbene pjesme s megafona. Između stanica je prekrasna priroda, ljupka sela (ne zezam se), rižina polja i kukuruz. Gdjegod je moguće vidjeti dalekovod. U vagonu smo imali portrete Dragog i Velikog Vođe da budno motre na nas.
priroda... društvo se skriva
PYONGYANG
je baš fin grad. Ili sam možda očekivala čisti očaj, pa mi se sad čini da nije tako strašno. Ima velike avenije, monumente, dosta zelenila, relativno nezagađenu rijeku. Zgrade su tek prosječno ružne; one tipa Palača naroda i slične su malo gadne, ali generalni dojam je sasvim pristojan. Stambena arhitektura je ponekad toliko pojednostavljena da se naše soc zgrade doimaju poput razvijenog rokokoa.
razigrana fasada pjongjangškog stambenjaka
Krasna stvar je što uopće nema prometnih gužvi jer baš i nema auta. Malo je jezivo kad shvatiš koliko ljudi pješači, jer je čak i biciklo rijetka zvjerka. To se može protumačiti kao prednost kad se želite slikati nasred glavne avenije.
raš aur
Pitala sam se ima li smisla znak za pješački prijelaz, ili bi pak prikladnije bilo imati znak 'mogućnost prolaska motornog vozila' na pojedinim mjestima.
Budući da ugrupljen putuješ kao ovca, vidjela sam stvari koje treba vidjeti, a nisam vidjela one koje ne treba vidjeti. Dakle, posjetila sam monumente krucijalne u razvoju Demokratske Narodne Republike Koreje... Beee beee
Npr nekakva palača, uklesana u pećinu i dekorirana mramorom. Unutra su izloženi pokloni Vođi od stranih delegacija.
77' je Tito poklonio Velikom Vođi tabakeru (nije se baš iskazao), 2002. Putin je pak Dragom Vođi dao pušku. Bilo je zabranjeno slikavati unutra, tako da sam se svojski trudila da zapamtim uzvišeni osjećaj dok sam prolazila pokraj vitrina punih propetih konjića, zlatnih tanjura, tigrovih koža, setova za čajeve, te par kompjutera i auta. Vrhunac je soba s voštanom figurom Velikog Vođe kojoj se valja pokloniti.
Kod važnijih znamenitosti bi mi uglavnom bio ponuđen lokalni vodič koji priča engleski jer sam (čini se) odudarala od svoje grupice Kineza. Nakon nekog vremena mi je to postalo dosadno pa sam ih odbijala uz ispriku da razumijem svog kineskog vodiča. Tako sam ostala zakinuta za poneku propagandnu poruku. Posjetili smo i granicu s Južnom Korejom, koju sam prije 2 godine posjetila s južne strane. Nisam odbila vodiča, pa sam napokon saznala istinu o DMZ.
mirovni pregovori s Amerima u Panmunjeomu
ljupka vodičica kroz kuću gdje je Veliki Vođa pojeo prvi čokolino... baš smo se fino naćaskale, uglavnom o modnim trendovima u Sjevernoj Koreji, s posebnim osvrtom na hit frizure ovoe sezone.
pjongjangški Tian'anmen... mrcina od trga sa slikama Marxa i Lenjina na okolnim zgradama...i mrcina od Kineza sa mnom
s jedne strane trga je rijeka (na kojoj na kraju nisam nasla ni jedan splav sa žurkama), a preko rijeke je spomenik Juche ideji s vatricom na vrhu
pogled na istu vatricu noću iz hotela
Vatrica je jedna od rijetkih osvjetljenih objekata noću. S druge strane je bio pogled u manje više mrkli mrak. Javna rasvjeta postoji, ali upaljena su tek poneka svjetla do ne baš kasno.
Od ostalih neobičnosti izdvojila bih da svaki odrasli građanin uvijek nosi bedž s likom Dragog Vođe.
I čudno je vidjeti grad bez dućana i kafića. Primjetila sam neke obrte tipa frizer ili cvjećar u prizemljima zgrada, ali nema nikakve oznake da je to tu, samo primjetiš da nekoliko djevojaka frčka šiške drugim djevojkama. Valjda ih je frka ih od oglašavanja bilo čega osim Vođinih portreta i ideja.
srećom postoji infrastruktura za oglašavanje, tako da će jednog dana biti lako zamijeniti Juche u Just do it!
lokalno pivo...pristojno
tradicionalni obrok
Jedući treći dan za redom nekakve kupuse na 1001 način, uočila sam golemi potencijal za dijetalni turizam u Sjevernoj Koreji. Hrana nije baš ukusna i nema je u izobilju. Nema mekdonaldsa ni sličnih nezdravih brzogriza ako vas uhvati kriza. Nema interneta pa nećete cio dan provesti nezdravo sjedeći pred kompjuterom. Ako se skompate s lokalcima, možete im pomoći pri poljodjelskim radovima pa ćete vjerojetno kopati motikom jer nikakav traktor nisam vidjela. Kopanje troši mnogo kalorija. Hodat ćete mnogo na čistom zraku. Uspjeh je zajamčen.
Hajlajt putovanja (zaista) je bio Arirang (mass games, slet), koji se održava u kolovozu i rujnu na stadionu Rungredo May Day koji ima najveći kapacitet gledalište na svijetu - 150 000. Kakve god ideje propagirali, impresivno je vidjeti savršeno koordinirane tisuće ljudi. I one s kartončićima u gledalištu koji stvaraju slike. Uopće mi nije jasno kako uspijevaju biti tako sinkronizirani.
Nakon 2 dana buljenja iz vlaka/busa u ljude koji hodaju kroz pustopoljine i polja riže, slušanja priča o stvarima za koje ja mislim da nisu točne, provjeravanja imaju li drveća koru, brojanja i procjenjivanja koliko ljudi si može priuštiti vožnju podzemnom, ta večer je bila i jedini trenutak kad sam osjetila nekako normalnu atmosferu, da su ljudi ljudi kao i svi drugi. Igara, ako već nema kruha.
